Kako sekundarni softver pomaže tvrtkama u ispunjavanju ESG ciljeva i produljenju životnog vijeka IT-ja
Sekundarni softver tvrtkama nudi održivu alternativu ciklusima nadogradnje koje nameću dobavljači. Sprječavanjem preuranjene zamjene hardvera i smanjenjem emisija u opskrbnom lancu (Opseg 3 prema CSRD-u), rabljene licence djeluju kao praktično kružno IT rješenje koje uravnotežuje uštede troškova, sigurnost i ESG ciljeve.
Rasprava o ugljičnom otisku digitalnih tehnologija često se fokusira na potrošnju električne energije u podatkovnim centrima. Međutim, u stvarnosti, naizgled rutinska odluka o tome kako tvrtka pristupa nabavi softvera i povezanim hardverskim ulaganjima također može imati dubok utjecaj. U vrijeme kada tvrtke ponosno izjavljuju svoju predanost održivosti i korporativnoj društvenoj odgovornosti kroz ESG inicijative, dobro osmišljena IT strategija krije neiskorišteni potencijal za smanjenje emisija ugljika i očuvanje materijalnih resursa.
Sve sofisticiranije aplikacije, operativni sustavi i usluge u oblaku povećavaju zahtjeve za računalnom snagom, memorijom, pohranom i mrežnom infrastrukturom. Kada funkcionalna računala ili poslužitelji više ne zadovoljavaju te zahtjeve jednostavno zbog nove verzije softvera, trošak nadogradnje nije jedina posljedica. Tvrtka također ubrzava zamjenu hardvera, što nosi značajan dio ukupnog ekološkog otiska IT-ja.
Upravo se ovdje spajaju tri područja koja su se dugo rješavala izolirano: ESG (Environmental, Social, and Governance – skup kriterija koji se koriste za procjenu utjecaja i održivosti tvrtke), sigurnost i upravljanje softverskim licencama. Sekundarni softver ulazi u ovu raspravu kao alat koji tvrtkama daje više slobode za donošenje racionalnih odluka o nadogradnji temeljenih na stvarnim potrebama, a ne na ciklusima proizvoda ili prodaje koje nameće proizvođač.
IT ima ugljični otisak izvan zidne utičnice
Digitalne tehnologije mogu se činiti nematerijalnima, ali svaka aplikacija, baza podataka, usluga u oblaku ili poštanski sandučić radi na fizičkoj infrastrukturi – računalima, poslužiteljima, diskovnim poljima i podatkovnim centrima. Njihovo korištenje troši energiju, ali čak i prije toga, svaki je uređaj morao biti proizveden. Procesi koji uključuju ekstrakciju sirovina, proizvodnju komponenti i transport generiraju ono što je poznato kao ugrađene emisije.
Ovo načelo odražava se u metodologiji ugljičnog intenziteta softvera (SCI). SCI procjenjuje ugljični intenzitet softvera kao kombinaciju:
Energije koju softver troši
Ugljičnog intenziteta električne mreže na određenoj lokaciji
Emisija povezanih s hardverom na kojem softver radi
Ovo nije samo akademska vježba. Standardizirana kao ISO/IEC 21031:2024, SCI metodologija služi kao praktičan okvir za organizacije za mjerenje i smanjenje emisija digitalnih usluga.
Softver može skratiti životni vijek hardvera
Česta pojava u odnosu hardvera i softvera je psihološka ili softverski inducirana zastarjelost. To se događa kada se uređaj povuče ne zato što je fizički prestao raditi, već zato što više ne može podržavati zahtjeve novog softvera, gubi podršku proizvođača, nedostaju mu sigurnosna ažuriranja ili gubi kompatibilnost s novijim uslugama.
Europski ICT okviri pokrivaju cijeli životni ciklus digitalnih tehnologija, a stručne studije potvrđuju da softver značajno utječe na potrošnju energije i brzinu zamjene hardvera. Na primjer, recenzirana studija (Sustainable software products – Towards assessment criteria for resource and energy efficiency) pokazuje da se utjecaji softvera na okoliš mogu pratiti kroz dva međusobno povezana toka:
Potrošnja energije: Snaga koju hardver troši dok radi softver.
Opskrbni lanac hardvera: Fizički hardver koji organizacije moraju nabaviti, održavati i na kraju odbaciti kako bi pokrenule taj softver.
Softver stoga nije samo digitalni sloj koji se nalazi na hardveru; u velikoj mjeri, on određuje koliko dugo hardver ostaje upotrebljiv i koliko brzo će ga tvrtka zamijeniti.
Europski kreatori politika dijele zabrinutost zbog softverski inducirane zastarjelosti. Studija pripremljena za Europsku komisiju u sklopu priprema za ekodizajn naglašava čimbenike povezane sa softverom koji skraćuju životni vijek elektronike. Ključni razlozi uključuju prekid tehničke podrške, nedostatak sigurnosnih ažuriranja ili ukidanje usluga u oblaku potrebnih za rad proizvoda.
To ne znači da svaka nova verzija softvera predstavlja opasnost za okoliš; ažuriranja su često ključna. Problem leži u automatskoj navici zamjene hardvera ili licenci jednostavno zato što se promijenio poslovni ili proizvodni ciklus dobavljača, bez procjene stvarnih operativnih potreba ili procjene preostalog životnog vijeka postojeće infrastrukture.
ESG izvještavanje: dobrovoljno i obvezno
Posljednjih godina europske tvrtke sve više prihvaćaju odgovorne i održive poslovne prakse, uključujući ih u svoje ESG strategije. Na razini EU-a, ESG izvještavanje je uokvireno Direktivom o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD). CSRD zahtijeva od određenih tvrtki (nakon regulatornih prilagodbi, opseg prvenstveno cilja tvrtke s više od 1.000 zaposlenika i godišnjim neto prometom većim od 450 milijuna eura) da izvještavaju o ekološkim i društvenim utjecajima svojih operacija, rizicima i prilikama za održivost te svojim praksama upravljanja. Središnje je načelo dvostruke materijalnosti, gdje tvrtke procjenjuju ne samo kako klima i društvena pitanja utječu na njihovo poslovanje, već i kako njihovo poslovanje utječe na društvo i okoliš.
Iako ESG izvještavanje ostaje dobrovoljno za mala i srednja poduzeća (MSP), pritisak za pružanje pouzdanih podataka o ugljičnom otisku i upravljanju okolišem utječe i na njih. Velika poduzeća koja izvještavaju o emisijama u svojim opskrbnim lancima zahtijevaju detaljne podatke od svojih dobavljača. Nadalje, slični zahtjevi za informacijama sve češće dolaze od banaka, investitora, osiguravajućih društava i tijela za javnu nabavu.
Iz perspektive IT-ja poduzeća, standard ESRS E1 (fokusiran na klimatske promjene) posebno je relevantan, obrađujući emisije Opsega 1, Opsega 2 i Opsega 3:
Opseg 2: Uključuje neizravne emisije, kao što je električna energija kupljena za napajanje lokalnih poslužitelja ili uredskog prostora.
Opseg 3: Obuhvaća emisije u lancu vrijednosti povezane s proizvodnjom računala, poslužitelja i mrežne opreme, kao i kupljene usluge u oblaku i podatkovnim centrima.
Lideri poduzeća već mjere IT emisije
Rasprava o održivom IT-ju se širi. Osim obnovljive energije, hlađenja podatkovnih centara i učinkovitih poslužitelja, sve više se dotiče softvera – njegove kvalitete, sistemskih zahtjeva, modela licenciranja, podrške dobavljača i njegove moći da produži ili skrati životni vijek hardvera.
Vodafone objavljuje ugljični otisak komponenti unutar svoje infrastrukture oblaka i hostinga. Njegov ESG okvir uključuje metrike emisija temeljene na operativnoj lokaciji, vlastitim podatkovnim centrima i odabranim pružateljima usluga trećih strana, pokazujući da se utjecaji mogu kvantificirati do pojedinačnih IT usluga.
Deutsche Telekom izravno povezuje svoje klimatske ciljeve s emisijama Opsega 1-3 u cijelom lancu vrijednosti. Ove informacije integrirane su u njihova godišnja izvješća u skladu sa standardima ESRS-a.
Oba primjera nude zaključak za organizacije bilo koje veličine: ne možete upravljati onim što ne mjerite. Da bi napravile prvi korak, tvrtke ne moraju odmah izračunati precizan otisak svake komponente; jednostavno revizija koliko je uređaja raspoređeno, koliko dugo ostaju u službi, koji su poslužitelji aktivni, koliko licenci stoji neiskorišteno i koje su IT nabave strogo potrebne pruža solidnu početnu točku.
Sekundarni softver kao dio kružnog IT-ja
Ovdje sekundarne (rabljene) softverske licence igraju ulogu. Iako sekundarni softver nije univerzalno rješenje za ekološki otisak IT-ja, i kupnja rabljene licence ne smanjuje automatski emisije za fiksnu količinu CO₂, on čini legitiman dio kružnog upravljanja digitalnom imovinom.
Ponovnom upotrebom postojećih trajnih licenci umjesto da stoje neiskorištene kod izvornih vlasnika, sekundarni softver omogućuje organizacijama da:
Učinkovitije planiraju IT nadogradnje
Smanje "shelfware" (kupljeni, ali neiskorišteni softver)
Produlje operativni vijek kompatibilne hardverske infrastrukture
Za proizvodne tvrtke, bolnice, škole, javne institucije i tvrtke koje koriste industrijske tehnologije, kompatibilnost s naslijeđenim verzijama softvera često je ključna. Zamjena aplikacije često zahtijeva nadogradnju povezanih računala, poslužitelja, perifernih uređaja i proizvodnih strojeva. Sekundarne trajne licence omogućuju organizacijama postupni prijelaz, raspoređujući nadogradnje tijekom vremenskog okvira diktiranog tehničkim, ekonomskim i sigurnosnim zahtjevima, a ne rasporedima dobavljača. Suprotno tome, prodaja neiskorištenih trajnih licenci usklađena je s načelima kružnog gospodarstva vraćanjem digitalne imovine u produktivnu upotrebu.
Uravnoteženje dugovječnosti i sigurnosti
Sigurnost ostaje apsolutni zahtjev. Korištenje zastarjelog, nepodržanog softvera bez ažuriranja dobavljača uvodi ozbiljne rizike za kibernetičku sigurnost i usklađenost. Zdrava IT strategija nije slijepo produljenje vijeka zastarjelih sustava niti automatska kupnja svakog novog izdanja. Umjesto toga, oslanja se na strukturirane procjene temeljene na ključnim kriterijima:
Je li sustav još uvijek siguran ili se može učinkovito zaštititi?
Je li kompatibilan s okolnom infrastrukturom?
Je li nastavak rada postojećeg sustava energetski učinkovit?
Nudi li novo rješenje prednosti koje opravdavaju zamjenu i hardvera i licenci?
Procjena može otkriti da je nadogradnja ispravan put jer novi sustav značajno smanjuje potrošnju energije, poboljšava sigurnost ili optimizira korištenje resursa. Međutim, ta odluka proizlazi iz podataka, a ne iz pretpostavke da je novije automatski bolje.
Jednako tako, optimalan put može uključivati korištenje sekundarnog softvera za izvlačenje maksimalne vrijednosti iz postojeće digitalne imovine, izbjegavanje nepotrebne nabave i održivo ubrzavanje modernizacije infrastrukture. Njegova prava vrijednost ne leži u širokom "zelenom" obećanju, već u davanju organizacijama veće kontrole za promišljeno upravljanje IT-jem, usklađujući proračun, sigurnost, zakonske obveze i utjecaj na okoliš.